Povijest anestezije


ANESTEZIOLOGIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ OD PRVE ETERSKE NARKOZE U ZADRU, 1847. - 2012.

Pet mjeseci nakon javne demonstracije eterske narkoze u Bostonu, (16. listopada 1846.), u Zadru su kirurzi Cezar Pellegrini-Danieli, Jerolim Definis i Toma Fumegallo uz pomoć Ivana Bettinia obavili prvu operaciju u eterskoj narkozi u jedne 80-godišnje starice zbog inkarcerirane hernije (1,2).

U Dubrovniku je 14. travnja 1847. obavljena operacije odstranjenja dojke u eterskoj narkozi. Operaciju je izvršio dr. Frane Lopišić uz asistenciju dr. Šarića i dr. Kaznačića. Korišten je aparat konstruiran po Pinelliju.

Aparat se sastojao od jednog balona sa spužvom, a bio je opskrbljen i jednom cijevi sa dva ventila (3).
U Splitu je 17. lipnja 1847. doktor Esler, garnizonski liječnik, obavio više operacija u eterskoj narkozi (3).
“Narodne novine” iz Zagreba donose 8. rujna 1847. vijest o eterskoj narkozi koja je obavljena u Sisku 29. kolovoza 1847.

U Osijeku se spominju: dr. Flesch kao narkotizer godine 1876. a dr. Branislav Grčić godine 1896., također kao narkotizer.

Daljnji su dokumenti o primjeni narkoze u Hrvatskoj oskudni sve do potkraj 19. stoljeća.

Kirurzi su izvodili anesteziju i obavljali kirurške zahvate, korišten je eter i kloroform.

O narkozi je pisao dr. Miroslav pl. Čačković godine 1896. (4).

Otkriće i uporaba otopine kokaina (1 % do 5 %-tna otopina) bilo je novo iskustvo.

Kirurzi su zaključili da treba cijelo područje infiltrirati anestetikom ako se želi postići bezbolnost, a otopina kokaina u koncentraciji 1% do 5 %-tna bila je neprikladna za to. Karl Ludwig Schleich upotrijebio je dosta razrijeđenu otopinu kokaina uz dodatak kuhinjske soli i uz preporuku da se otopina ohladi na nula stupnjeva i postigao je bezbolnost. Razlikovao je tri vrste otopina (4).
S ovom otopinom prvi je u Zagrebu radio dr. Dragutin Mašek u bolnici milosrdnih sestara (4), zatim i dr. Teodor Wickerhauser u istoj bolnici. Otopinu je koristio za: vađenje tumora, operacije hidrokele, ekcizije epitelioma, manje plastike, operacije hernije, laparotomije itd. Schleichova metoda infiltracijske analgezije omogućila je da se izvedu neke veće operacije bez primjene opće narkoze što je bilo značajno u bolesnika koji su bili u vrlo teškom stanju zbog svoje bolesti. Nije bila pogibeljna (4,5,6).
Dr. Dragutin Schwarz, primarni liječnik u bolnici milosrdne braće u Zagrebu, izvješćuje o operaciji bubrega kod koje je narkozu izveo Billrothovom smjesom (7), zatim izvješćuje, godine 1900., o svojim isustvima s medularnom analgezijom koju je izvodio 2 % kokainom i tropakokainom (8, 9, 10). O uporabi medularne analgezije pisali su: E. Šlajmer i M Crljanak (11,12).
Anestezija je izvođena eterom, kloroformom, kloroformom i eterom, morfijem, te lokalnim anestetkom (13, 14, 15).
O narkozi je pisao Dr. I. Maixner, primarni liječnik u Varaždinskoj bolnici (16) i liječnici bolnice u Osijeku (17). Primarni liječnik kirurškog odjela u Osijeku bio je dr. Bela Fischer.
U svojem prikazu (godine 1909.) dr. M. pl. Čačković piše da je 26. srpnja 1907., dr. T. Wickerhauser izvršio prvu direktnu, torakalnu masažu srca na devetgodišnjem dječaku Vladimiru K.
Dijete nije preživjelo, a obdukcija je pokazala da se radi o “timus smrti u narkozi” (18).
O problemu narkoze tridesetih godina (dvadesetog stoljeća) u Hrvatskoj pisao je dr. Antun Medanić, koji je smatrao da postoje neshvaćanja, pojednostavljivanje, nekritičnost i žurnalistički pristup znanstveno-medicinskom pitanju narkoze (19, 20).
Populacija je bila uglavnom seljačko-radnička, a ona je zazirala od narkoze i gubitka svijesti te je radije trpjela bol pri kirurškom zahvatu. Strah da se neće probuditi iz narkoze te vjerovanje da narkoza skraćuje život za 5 godina bili su razlozi zbog kojih su bolesnici radije trpjeli bol (21).
O anesteziji perkainom pisali su dr. Božidar Lavrić, asistent kirurške klinike u Zagrebu (godine 1932.) i dr. Sima Mučalov iz ginekološke klinike u Zagrebu (22, 23). Dr. Josip Vodenhnal izvješćuje da je tijekom 12 godina izvedeno 1.037 lumbalnih anestezija u bolnici u Ogulinu (razdoblje od 1924. do 1935.). Primjenjivani su novokain, pantokain, perkain L i tropakokain (24).

Dr. A. Drešćik, šef kirurškog odjela Zadarske bolnice, izvješćuje godine 1948 godine o Pages-Dolliotovoj periduralnoj anesteziji s 2-3%-tnim novokainom u fiziološkoj otopini (25). Dr. Radoslav Akerman (s ginekološko-porođajnog odjela Opće bolnice u Zadru) izvješćuje o problemu ublažavanja boli kod porođaja. Upotrebljvao je petidin (Dolantin), kombinacije barbiturata ili skopolamina, paracervikalni blok novokainom, inhalacije kloroformom, eterom te eter dan rektalno (26).

Potkraj Drugog svjetskog rata boravila je u Jugoslaviji vojna misija britanske vlade. Britanci su pomagali novoosnovanu sanitetsku službu Jugoslavenske narodne armije jer je bio veliki broj ranjenika koje je trebalo zbrinuti. Na području anesteziologije dali su određenu količinu anestetika i anesteziološkog pribora da bi se mogle obavljati anestezije te su ujedno podučavali liječnike i srednji kadar za davanje anestezije. Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu održavali su tečajeve kojima je bio cilj podučavanje liječnika i srednjeg osoblja za davanje anestezije (godina 1945-1947.). Dr. Risto Ivanovski završio je poduku i došao u Zagreb potkraj godine 1947. gdje postaje šef anestezije u vojnoj bolnici. On je 7. siječnja 1948. u vojnoj bolnici u Zagrebu obavio prvu endotrahealnu anesteziju. Nakon toga je dr. R. Ivanovski radio endotrahealne anestezije u zagrebačkim bolnicama i u riječkoj bolnici. Dr. Đurđa Klaić piše o iskustvima s endotrahealnom anestezijom tijekom 1948. godine (27).

Razvoj anestezije od godine 1950. i počeci hrvatske anesteziologije
Centar za izobrazbu na području anesteziologije u Kopenhagenu utemeljen je u svibnju 1950. Jednogodišnji poslijediplomski tečaj iz anesteziologije u Kopenhagenu bio je jedan od programa SZO-a koji je utemeljen za nerazvijene i za zemlje u razvoju uz pomoć moćnih država, (Centar za anesteziologiju pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) (28, 29).
U vrijeme prvoga poslijediplomskog tečaja iz anesteziologije u Danskoj predsjednik SZO-a bio je prof. dr. Andrija Štampar (profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu iz predmeta higijena i socijalna medicina, te ravnatelj Škole narodnog zdravlja u Zagrebu). On je uočio značenje anesteziologije u modernoj medicini te je osigurao jednu stipendiju SZO-a na I. poslijediplomskom tečaju u Kopenhagenu ( tečaj od 1. svibnja 1950. do 1. svibnja 1951.). Prvi polaznik iz Hrvatske bio je dr. Andrija Longhino iz Zagreba. Ukupno je na tečaju bilo pet liječnika iz Hrvatske.
Od hrvatskih liječnika u Kopenhagenu još su bili: dr. Jagoda Bolčić (1954/55.), dr. Miroslav Hromadko (1960.), dr. Mare Biondić (1964.) i dr. Vlasta Lederer (1967.).

Poslijediplomski tečajevi iz anesteziologije u Zagrebu
Dr. A. Longhino je nakon Kopenhagena dobio stipendiju SZO-a i još tri mjeseca proveo u Stockholmu i Liverpoolu u svrhu pripreme za organiziranje poslijediplomskog tečaja u Zagrebu. Održana su tri tečaja (godine 1953, 1955 i 1957.), svaki tečaja je trajao 6 mjeseci. Tečaj je službeno pohađalo 37 polaznika, a 13 polaznika bilo je na tečaju neslužbeno. Od liječnika koji su polazili tečaj 15 ih je poslije završilo specijalizaciju iz anesteziologije i opredijelili su se za anesteziologiju kao polje svojega rada.
Svjetska zdravstvena organizacija je na tečaj u Zagreb uputila svojeg stručnjaka dr. Gilliesa koji je boravio u Zagrebu od 3. do 14. ožujka 1953. Održao je više predavanja i demonstrirao praktičnu primjenu kontrolirane hipotenzije kod neurokirurških operacija. On se povoljno izrazio o tečaju u pisanom izvješću SZO-u (30, 31).

Specijalizacija iz anesteziologije trajala je 2 godine, zakon iz 1948. godine.
Dr. Darinka Soban (iz Slovenije) je prva položila ispit iz anesteziologije, 15. ožujka 1954. u Zagrebu. Dr. Đurđa Klaić je (prva iz Hrvatske) položila specijalistički ispit iz anesteziologije 7. travnja 1955., a bila je specijalizant Kliničke bolnice “Rebro”, Klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Zatim su ispit iz anesteziologije položili: Ljubomir Ribarić (1956.), Jagoda Bolčić (1957.), Višnja Svoboda (1958.), Ivana Perić (1959.), Metka Betriani (1959.), Neda Butigan (1960.), Nikola Radoš (1960.), Nikola Franičević (1960.), Maša Formanek (1960.), Vlasta Strižić (1960.) itd.
Godine 1959. propisano je da specijalizacija iz anesteziologije traje 3 godine, od godine 1974. specijalizacija traje 4 godine (32).
Bile su dvije ispitne komisije u Zagrebu i jedna u Rijeci. Od godine 1991. u Republici Hrvatskoj postoji samo jedna komisija za specijalističke ispite iz anesteziologije, i to u Kliničkoj bolnici Medicinskog fakulteta (“Rebro”).


Anesteziološka djelatnost po bolnicama od godine 1950. do 1998.
Medicinski fakultet u Zagrebu osnovan je u prosincu 1917. godine. Kirurška je klinika otvorena u bolnici u Draškovićevoj ulici godine 1920. Anestezija je izvođena kapanjem kloroforma i etera. Spinalnu, intravensku ili lokalnu anesteziju izvodili su liječnici koji su nakon regionalne ili lokalne anestezije operirali.
Vođenje anestezije obavljali su liječnici budući kirurzi ili pak mlađi kirurzi, kao i priučeni bolničari. Eter je u potpunosti zamijenio kloroform kada je osvjetljenje u operacijskim dvoranama postalo električno. Eter se kapao otvorenom metodom kapanja na Schimmelbuschovu masku ili s pomoću Ombredanova aparata. U Zagreb je postupke moderne endotrahealne inhalacijske anestezije prenio dr. Risto Ivanovski, kako je prije napisano.
Kirurška je klinika oko godine 1950. imala jedan aparat tipa Forreger, čime je dr. Đurđa Klaić kao prvi liječnik počela obavljati t. zv. endotrahealne anestezije. Povratkom dr. Andrije Longhina iz Danske u Zagreb godine 1951. nastala je prekretnica u pristupu anesteziologiji. Organizirani su tečajevi iz anesteziologije u Zagrebu. Profesor A. Štampar je za tečajeve nabavio anestetike, aparate za anesteziju, knjige i osigurao novčana sredstva. Od anestezioloških aparata, uz spomenuti “Forreger”, još je bio jedan “AGA”, jedan aparat za intermitentno davanje anestetika te dva aparata tipa “Boyle”.
Školovanjem prvih anesteziologa u Hrvatskoj (Đurđa Klaić, Ljubomir Ribarić, Jagoda Bolčić itd.) unaprjeđuje se anesteziološka djelatnost, ali nedostatak lijekova i aparata za anesteziju znatno usporava taj razvoj. Liječnici su stekli znanje o sredstvima za anesteziju, načinu primjene i potrebnoj aparaturi, ali zbog njihova nedostatka nisu bili kadri da to primijene u svakodnevnom radu.
Ubrzo su kupljeni domaći aparati za anesteziju tipa ”Sutjeska” koji nisu zadovoljavali pa su nabavljeni aparati tvrtke Draeger. Za anesteziju su se upotrebljavali eter, dušik oksidul, ciklopropan, trilen i kloretil. Od relaksatora tada je postojao samo d-tubokurare, a od intravenskih farmaka barbiturati ultrakratkog, kratkog i produljenog djelovanja. Za potrebe ambulantnih kirurških zahvata primjenjivalo se i hlađenje kože štrcanjem kloretila. Nakon niza godina uvode se neuroleptanestezija, ketamin, novi relaksatori pripravci kurariformnih i depolarizirajućih relaksatora. Također se primjenjuju sve vrste regionalne anestezije. Nakon povratka iz Kopenhagena dr. J. Bolčić uvodi hipotenzijske i hipotermijske anestezije. Prve pretežno za neurokirurške zahvate, a poslije za operacije u plastičnoj kirurgiji, a druge za veće zahvate na krvnim žilama ili za operacije s očekivanim masivnim krvarenjima. Dr. J. Bolčić-Wickerhauser 1. rujna 1960. uvodi u uporabu halotan, što je još više olakšalo izvođenje hipotenzijskih i hipotermijskih anestezija.
U to vrijeme je na Kirurškoj klinici bio cjelokupan program torakalne, abdominalne
kirurgije, traumatologije, neurokirurgije i urologije.
Pozivani su strani predavači: Francis Foldes (SAD), John Robinson (UK), Alfred Doenicke (SRNJ) i Otto K. Mayrhofer (Austrija). Prof. dr. A. Doenicke
Godine 1970. odvaja se klinika za urologiju kao samostalna institucija, te primarijus dr. Ivanka Gjajić - Broz odlazi za voditeljicu novootvorenog odjela za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje.
Osnivanjem Klinike za neurokirurgiju 23. lipnja 1972., ostvaruje se želja za stalnim anesteziolozima na Klinici. Prvi anesteziolozi na neurokirurškoj klinici bili su dr. Metka Betrijani, dr. Danijela Toth, dr. Eduard Peruško i dr. Marija Hotujac-Šverko. Godine 1979. otvara se nova jedinica intenzivnog liječenja i formiran je novi, suvremeni Odjel za anesteziju i intenzivno liječenje (32).
Na Odjelu za torakalnu kirurgiju anesteziju je vodio dr. Ivan Janjić kao konziliarni liječnik. Kasnije anesteziju vodi dr. Višnja Majerić – Kogler. Godine 1976. Odjel za anesteziologiju i intenzivnu terapiju postaje organizacijska jedinica torakalne kirurgije u bolnici ( Jordanovac).
Godine 1986. Odjel postaje Zavod za anesteziologiju i intenzivno liječenje. Profesorica dr. Jagoda Bolčić-Wickerhauser odlazi u mirovinu godine 1990., a na njezino mjesto voditelja Zavoda dolazi profesor dr. Ivan Janjić koji godine 1995. odlazi u mirovinu. Vođenje Zavodom preuzima doc. dr. Dubravka Žanić-Matanić koja godine 1998. stječe naslov profesora. Na Klinici za kardijalnu kirurgiju osnovan je Odjel za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje (32).
Godine 1967. osnovan je Odsjek za anesteziju i intenzivno liječenje u bolnici za dječje bolesti. Prvi specijalist anesteziolog u Dječjoj bolnici bila je dr. Ljiljana Audy-Kolarić. Godine 1971. dr. Lj. Audy-Kolarić utemeljila je prvi odjel za intenzivno liječenje djece u Hrvatskoj (32).
Anesteziološka djelatnost obavljala se i u drugim bolnicama grada Zagreba (Bolnica sestara milosrdnica, Ginekološkoj klinici, Svetom Duhu, Merkuru, Traumatološka bolnica itd.) slično kao na Kirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U svakoj bolnici bio je određeni broj liječnika koji je izvodio anesteziju kod kirurških zahvata uz pomoć pomoćnika. Također je određeni broj liječnika završio specijalizaciju iz anesteziologije – reanimatologije i vodio anesteziju. Uvjeti rada su bili lošiji nego na Kirurškoj klinici. Nerazumijevanje u pogledu anesteziološke djelatnosti otežavalo je razvoj struke i trebalo je mnogo truda i umijeća da se pojedince uvjeri koja je važnost anestezilogije u suvremenoj medicini. Anesteziju su izvodili kirurzi, ginekolozi, ortopedi, otorinolaringolozi, oftalmolozi itd. Školovani anesteziolozi preuzimaju
vođenje anestezije i svekoliku brigu o pripremi za anesteziju, o anesteziji i neposrednoj poslijeoperacijskoj skrbi.
U drugim gradovima Hrvatske uvjeti rada su bili lošiji i rad anesteziologa je bio teži.


Pioniri hrvatske anesteziologije bili su :
Prof. Andrija Longhino, prof. Jagoda Bolčić – Wickerhauser, prof. Risto Ivanovski, Đurđa Klaić, prof. Ljubomir Ribarić, prof. Vera Arko, prof. Ivan Janjić.
Učitelji su odgojili veliki broj anesteziologa koji su unaprijedili anesteziološku djelatnost u Hrvatskoj i dokazali koji je značaj moderne anesteziologije u kliničkoj medicini. Imena anesteziologa koji se doprinijeli razvoju anesteziološke struke u pojedinoj sredini objavljena su knjizi:« Anesteziologija u Hrvatskoj« (32).


Anesteziološka služba u Republici Hrvatskoj, godine 2006.:
3. Klinike za anestezologiju i intenzivno liječenje,
3. Zavoda za anesteziologiju i intenzivno liječenje,
11. Odjela za anesteziologiju i intenzivno liječenje,
13. Služba za anesteziologiju i reanimatologiju,
8. Jedinica za anesteziju pri kirurškim odjelima.


U RH ima 521 specijalista iz anestezilogije i intenzivnoga liječenje i 139 liječnika na specijalizaciji iz anesteziologije i intenzivnoga liječenja (ukupno 660 liječnika, listopad 2008.)
U Republici Hrvatskoj na 8.840 stanovnika dolazi jedan specijalista iz anesteziologije i intenzivnoga liječenja.
U jedinicama koje vode specijalisti anesteziologije i intenzivnoga liječenja ima 364 postelje
U Republici Hrvatskoj ima više od 300 kirurških dvorana u kojima rade anesteziolozi. Pored rada u kirurškim dvoranama, jedinicama intenzivnoga liječenja, anesteziološkoj ambulanti, anesteziolozi rade i u ambulantama za liječenje boli, reanimacijskim timovima i timovima za zbrinjavanje i transport ugroženih građana/bolesnika.
Anesteziološke su radne jedinice samostalne u 17 slučajeva, a 21 jedinica je u sklopu kirurških djelatnosti. Prvi anesteziološki odjel pri kirurgiji formiran je godine 1952. (u Zagrebu), prvi je samostalni odjel osnovan godine 1962. (u Rijeci ).


Jedinice intenzivnoga liječenja
Početci intenzivnoga liječenja bili su u kirurškim «šok-sobama» (1962-1964) iz kojih su se tijekom vremena izdvojile samostalne jedinice intenzivnoga liječenja pod vodstvom anesteziologa. Bolesnici kojima je trebao pojačani nadzor i pojačana njega su liječeni u kirurškim «šok-sobama» koje su vodili kirurzi a anesteziolozi su primjenjivali strojnu ventilaciju, parenteralnu ishranu i hemodinamički monitoring. Prve jedinice intenzivnoga liječenja pod vodstvom anesteziologa nastaju početkom sedamdesetih godina kada su bile miješanog tipa kirurške/opće medicinske. U tim jedinicama su bolesnici liječeni pomoću stroja za umjetnu ventilaciju, primjenjivanja je totalna parenteralna ishrana, izvođen hemodinamički monitoring. Pored ovih jedinica otvorene su koronarne jedinice koje su vodili kardiolozi. U tim jedinicama nije bilo strojeva za umjetnu ventilaciju niti je primjenjivana totalna parenteralna ishrana. U prvim jedinicama intenzivnoga liječenja nije bilo moguće svim bolesnicima u jedinici pružiti svekoliku skrb zbog nedostatka medicinske opreme (aparata sa strojnu ventilaciju, monitora i drugo).
Iz kirurških poslijeoperacijskih jedinica razvile su se jedinice intenzivnoga liječenja (opće kirurške i specijalne kirurške jedinice: neurokirurške, kardiokirurške, torakokirurške, pedijatrijske), a veći broj jedinica je bio miješanoga tipa (kirurške/opće medicinske) . Iz miješanih ili općih medicinski jedinica razvile su se pulmološke, opće medicinske i druge jedinice. Prve jedinice su bile u Zagrebu (1971/72.), Rijeci (1972/73, Splitu (1976.), Varaždinu (1978.), Osijeku (1984.).


Pioniri intenzivnoga liječenja u Hrvatskoj su: Jagoda Bolčić-Wickerhauser, Eduard Peruško, Ivan Janjić, Maša Formanek, Ljiljana Audy-Kolarić (svi iz Zagreba), Ljubomir Ribarić (Rijeka), Božena Pavičić (Split), Ida Krleža-Jokanović i Dubravka Fantov- Jovandžikova (Osijek), Nada Vuković (Varaždin) i drugi.
Od godine 1976. u Zagrebu se održava simpozij iz intenzivne medicine (Intenzivna medicina) kojega organiziraju anesteziolozi. Začetnik i organizator prvih simpozija bila je Maša Formanek, anesteziologinja iz Zagreba.


Prva neurokirurška jedinica intenzivnoga liječenja u Zagrebu 1972. godine. Stalno praćenja intrakranijskoga tlaka od 1981., praćenje električne aktivnosti mozga od 1985. godine, praćenje stupnja relaksacije, mjerenje tlakova u plućnoj arteriji, hemodinamički monitoring. Ponovno preuređenje jedinice 1990/91. godine.
Na klinici za torakalnu kirurgiju samostalna anesteziološka djelatnost od 1971. godine, te otvaranje jedinice intenzivnoga liječenja. Proširenje jedinice 1976. godine.
U bolnici za dječje bolesti je 1971.godine utemeljen prvi odjel za intenzivno liječenje djece. Vodila ga je anesteziologinja Ljiljana Audy-Kolarić.
Godine 1994. bilo je u Hrvatskoj ukupno 643 postelje za intenzivno liječenje od toga pod vodstvom anesteziologa 277 (43%).
Od ukupnog broja jedinica intenzivnoga liječenja (1994. godine) anesteziolozi su vodili 57,5% (31 jedinicu od 54), internisti 25,9%, pedijatri 9,2%, infektolozi 3,7%, kirurzi 3,7% jedinica.
Ukupno su anesteziolozi skrbili za 43% bolesnika od svih koji su bili u jedinicama intenzivnoga liječenja. Više od 80% aparata za umjetnu ventilaciju su koristili anesteziolozi dok su manje od 20% koristili drugi specijalisti u jedinicama intenzivnoga liječenja (internisti, pedijatri, infektolozi).
Kreditom Svjetske banke financirano je nekoliko projekata hrvatskog zdravstva (1995-97 godine). Jedan od potprojekata bio je unaprjeđenje jedinica intenzivne skrbi pa je osigurano više od osam miliona US dolara za nabavu opreme i 955.000 US dolara za edukaciju kadrova. Nabavljeno je 139 respiratora, 214 monitora, 60 monitora za hemodinamičko praćenje te 80 oksimetara.
Održana su dva edukacijska poslijediplomska tečaja iz intenzivne medicine.
Godine 2001. su bile prijavljene 123. jedinice za intenzivno liječenje ali nisu sve imale istu razinu skrbi. Jedinice intenzivnoga liječenja dijelimo na tri razine s obzirom na mogućnosti liječenja i kadrove. Od toga broja su anesteziolozi vodili 45 jedinica (36,5%). Jedinice intenzivnoga liječenja koje su vodili anesteziolozi bile su u sveučilišnim, kliničkim i regionalnim bolnicama i pružale su najveću razinu skrbi.
Od ukupnog broja postelja (900) za intenzivno liječenje anesteziolozi skrbe za 364 (40%).
Postoji značajna razlika između jedinica koje vode anesteziolozi i drugi specijalisti jer u anesteziološkim jedinicama svi bolesnici imaju mogućnost strojne potpore (pomoću aparata za ventilaciju pluća) a kod više od 50% može se primijeniti hemodinamički monitoring dok u drugim jedinicama intenzivnoga liječenja te mogućnosti ne postoje jer se obično uz samo 20% postelja nalazi aparat za umjetnu ventilaciju a mogućnost hemodinamičkog monitoringa postoji samo u koronarnim i specijaliziranim pedijatrijskim jedinicama u ograničenom obimu.
Najviša razina skrbi za bolesnika bila je i danas je u anesteziološkim jedinicama intenzivnoga liječenja jer su bolesnici u tim jedinicama dobili najvišu razinu skrbi: strojnu potporu respiracijske funkcije, invazivni monitoring srčano-žilne funkcije, monitoring živčane funkcije, parenteralnu (ili enteralnu) ishranu, monitoring energetskih potreba i laboratorijskih vrijednosti te primjerenu njegu.
Nastava iz anesteziologije i stvaranje katedre za anesteziologiju i reanimatologiju
Nastava iz anesteziologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu održavala se u sklopu kolegija Klinička kirurgija. Predavači su bili Dr. Andrija Longhino i dr. Jagoda Bolčić-Wickerhauser. Profesor A. Longhino je predavao anesteziologiju, jer je bio kirurg i anesteziolog (završio je poslijediplomski tečaj iz anesteziologije u Danskoj), do godine 1962. Nakon odlaska profesora A. Longhina u Rijeku nastavu je održavala dr. J. Bolčić-Wickerhauser. Godine 1969. dr. J. Bolčić-Wickerhauser imenovana je naslovom docenta na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu .
Znanstveno – nastavno vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu ustanovljuje godine 1974. Katedru za anesteziologiju (u osnivanju), i za vršitelja dužnosti predsjednika Katedre izabire docenticu doktoricu Jagodu Bolčić-Wickerhauser.
Dana 25. svibnja 1992. osnovana je Katedra za anesteziologiju i reanimatologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za prvog predstojnika Katedre imenovan je prof. dr. Ivan Janjić. Nakon odlaska profesora Janjića u mirovinu pročelnica je bila prof. dr. Dubravka Žanić-Matanić, a od godini 1998/99. pročelnica katedre postala je prof. dr. Višnja Majerić-Kogler. Prof. dr. Mladen Perić je postao pročelnik katedre nakon odlaska prof. V. Majerić Kogler u mirovinu.
Poslijediplomski studij iz anesteziologije organiziran je godine 1999/2000.
U Domovinskom ratu 1991-1995. godine sudjelovalo je 35 % anesteziologa na prvoj crti bojišnice u mobilnim kirurško – anesteziološkim ekipama ili ratnim bolnicama (32).
Hrvatski su anesteziolozi ovladali svim suvremenim tehnikama i metodama vođenja anestezije. Određen broj hrvatskih anesteziologa radio je u zapadnoeuropskim zemljama, a danas radi u domovini, no veći broj njih i dalje je ostao živjeti i raditi u inozemstvu (Njemačka, Švicarska, Austrija, SAD i drugdje.).


Literatura
1. Bettini I.: Gazzeta di Zara, 1847. br. 21. 2.
2. Drešćik A.: Zbornik Zadra, Zagreb 1964. str. 655.
3. Drešćik A.: Prva eter-narkoza u dalmatinskim bolnicama. U: Grmek M. D.,
Dujmušić .S. ur. Iz hrvatske medicinske prošlosti, Spomen knjiga Zbora liječnika Hrvatske 1874 – 1954.. Zagreb 1954.
4. Čačković M. O Schleichovoj anaestheziji infiltracijom. Liječ vjesn 1896;
18 (7) : 161-4.
5. Čačković M. Petdesetgodišnjica narkoze. Liječ vjesn 1896;18(ll):257-64.
6. Wickerhauser T. Operacije Schleichovom analgezijom. Liječ vjesn 1899;
21 (8) : 251-4
7. Schwarz D. Chiruržka kazuistika. Liječ vjesn 1899;21(2):43.
8. Schwarz D. Moja izkustva o umjetnoj medullarnoj analgeziji. Liječ vjesn 1900; 22 (11) : 373-77.
9. Schwarz D. Daljna iztraživanja o medullarnoj analgeziji. Liječ vjesn 1901. 23 (8) : 273-4.
10. Schwarz D. Izvještaj o stotini rachitropacocainizacija. Liječ vjesn 1902. 24 (5)
163-9.
11. Šlajmer E. K pitanju prognoze i anestezije kod radikalne operacije slobodne
ingvunalne hernije. Liječ vjesn 1905;27(2):48-53.
12. Čačković M. Izvješće kirurškog odjela bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu za
g.1910. Liječ vjesn 1910;32(4):118-22
13. Čačković M. Izvješće chiruržkog odjela bolnice milosrdnih sestara u Zagrebu
(primarni liječnik dr. T. Wikerhauser) za god. 1912. Liječ vjesn 1913;35(7):329.
14. Crlenjak M. Sto operacija u medullarnoj analgeziji pod dojmom najnovijih
istraživanja i opažanja. U: Čačković M. ur.: Spomenica Dru. T. Wikerhauseru,
Zagreb 1910.
15. Formanek M.: Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje. U: Klinička bolnica
“Dr.Mladen Stojanović” Zagreb 1845-1985. Zagreb 1985.str.116.
16. Maixner I. Kazuistika iz gradske bolnice u Varaždinu. Liječ vjesn 1903;25(3):
81- 5.
17. Godišnji bolnički izvještaj za 1895. godinu, Osijek 1896. str.142.
18. Čačković M. Ueber directe Massage des herzens als Mittel zur Wiederbelebung
Arch. Klin. Chirurg. 1909;88:916-84.
19. Medanić A., Nikolić S. Statistički pregled i referati o izvedenim operacijama u
1923. godini. Liječ vjesn 1924;46:97-115.
20. Medanić A. Problem narkoze. Liječ vjesn 1930;52:443-8.
21. Kretić M. Problem narkoze u privatnoj praksi. Liječ vjesn 1932;54:617-8.
22. Lavrić B. Anestezija percainom. Liječ vjesn 1932;54:144-9.
23. Mučalov S. Lumbalna anestezija percainom. Liječ vjesn 1932;54:486-9.
24. Vodehnal J. Lumbalna anestezija. Liječ vjesn 1936;58:298-302.
25. Drešćik A. Periduralna anestezija Pages-Dolliot. Liječ vjesn 1948;70:313-5.
26. Akerman R. Problem ublaživanja bolova kod porodjaja. Liječ vjesn 1949;
71 : 15-8
27. Klaić Đ. Naša iskustva s endotrahealnom anestezijom. Liječ vjesn 1950;72:330-3.
28. Secher O.: Anaesthesiology centre Copenhagen, Anesthesia-Essay on its History,
1985, 322-33.
29. Kohn E.: Public healt aspects of anaesthesiology and the WHO programme in
promoting modern anaesthesia, Proc. of the I. Congress of Scand. Soc. of
Anaesth., Oslo, 1951, 13-6.
30. Longhino A. Letter from Zagreb, Anesthesia News, 1955, 4-8, Copenhagen.
31. Nastavni plan i program tečaja Škole narodnog zdravlja iz anesteziologije,
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Škola narodnog zdravlja, 1954.
32. Jukić M. : Anesteziologija u Hrvatskoj (Od Ive Bettinija do danas, godine 1998.), Medicinska naklada, Zagreb 1999.
33. Formanek M. Anesteziološka sekcija. U: Zbornik liječnika Hrvatske 1874-1974., Zbor liječnika Hrvatske, Zagreb 1974.
34. Degoricija V.,Šefer S., Kujundžić-Tiljak M., Gjurašin M. Intensive Care Units in Croatia: 2001. Survey. Croat Med J 2002;43:713-721.
35. Biondić-Stipanić M., Jelić J. Osuvremenjivanje jedinica intenzivne skrbi zahtjeva prvenstveno bolju organizaciju. Medicina 1995; 31 (suppl. 1.) 1-5.

Autor:
Doc. dr. sc. Marko Jukić
21.000 Split, Čiovska 15.
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
KBC Split, Klinika za anesteziologiju i intenzivno liječenje

Kontakt

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site.Agree